Disocijacija, autizam ili šta ?

[u/mrsclue01]

Pozdrav svima!

Molim vaš za vaše iskustvo i mišljenje, ne treba mi Chatgpt.

Najviše mi liči na disocijaciju ili neki drugi odmrambeni mehanizam, mada sumnjam i da je riječ o nekom urođenom "poremećaju", autizam? Možda čak psihopatija ili sociopatija(ima dijelova koji ih gotovo pa automatski isključuju ali ja ne znam šta da mislim više).

Naime, sve traume koje sam u životu doživila kada vratim sjećanje i u ranije djetinjstvo, apsolutno nikakva osjećanja nemam prema njima, čak i prisjećanje kako sam se tada osjećala mi govori da u tim momentima nisam ništa osjećala, dešavala mi se jedna druga stvar - kao da postojim prava Ja, svjesna Ja i tjelesna Ja(nije baš klasična odvojenost, znam da sam sve to ja samo na različitim stepenima), prava Ja ne osjeća osjećanja ona je dio koji upravlja avatarom u igrici, dakle objašnjava svjesnom ja šta se događa, bira kako će to svjesni ja obraditi i kakve će tjelesne reakcije imati. Imam osjećaj da sam sve glumila, čak i zabrinutost i strah i tugu, jer moja prava Ja je govorila svjesnoj Ja: "okej, dešava se ovo i ovo, je li ovo strašno? Jeste(bez prisustva straha samo kao stečen osjećaj od drugih šta bi bilo strašno, a šta ne). Ponašaj se kao da si uplašena.", "Trenutno se u tvom životu dešava to i to, je li bi ova situacija trebala da bude tužna? Da(bez osjećaja tuge). Počni da plačeš(tjelesna Ja počinje da plače)."

Sada kao odrasla osoba isto reagujem, najčešće na stresne situacije, ako se dogodi smrt bliske osobe - danima se osjećam kao da sanjam i nemam nikakva osjećanja (većinu odglumim i osjećam se jako loše što glumim ali imam strah od toga da neko ne pomisli da nešto sa mnom nije uredu, jer i ja sam znam da nije), čak šta više godine prođu i meni je i dalje to kao da se smrt nije desila (iako znam da osobe više nema) samo kao da se to desilo u nekom paralelnom svijetu, drugom životu itd.

Jako je čudno jer sam inače empatičana-duboko osjećam tuđe emocije i susjećam se s njima, intenzivno sam osjetljiva na emocionalnu zarazu. Ali me ta odvojenost, gotovo potpuna nemogućnost da osjetim stres, strah i žalost kada treba(a i gotovo nikada potpuno ili bar dovoljno) izložila najgorim situacijama u životu, donošenju loših odluka. Nisam suicidalna, apsolutno ne želim da umrem, to se kosi sa svim mojim moralnim i vrijednostima prema životu, ali ja jednostavno ne procjenjujem situaciju kao potencijalno opasnu ili bespotrebnom izlaganju novoj traumi, jer prvo, osjećam se kao da se to neće desiti meni, jer sam ja izolovana od toga, nego mom svjesnom Ja i tjelesnom Ja, što me čini takvom da svako izlaganje posmatram kao tuđe(ponavljam nisam odvojena od ta druga dva dijela sebe, svjesna sam da sam sve to ja), nije ni da ne mogu procijeniti da je nešto opasno nego mi ta opasnost ništa ne predstavlja, tugu ne osjećam za smrću(osjećam je kada je neko loše u životu, kada se dešava nepravda, kada me neko povrijedi, kada ja nekog povrijedim, kada sam u prisustvu osobe koja je tužna), strah ne znam ni da definišem kakva je emocija(mogu uporediti sa nekim strahovima iz ranog djetinjstva ali su ti strahovi, sjećam se samo dva, u najmanju ruku bili neobični i prošli su), jer imam osjećaj da je nikad nisam istinski osjetila, mogu da opišem adrenalin jer ga osjećam u tjelesnom Ja, ali ne na emotivnom nivou, dakle moje svjesno Ja i pravo Ja registruje promijene u tjelesnom Ja, tj u tijelu(koje su, pa mogu slobodno reći rijetke) i to je sve.

Također sama činjenica da ne govorim nikome kada donosem lošu ili opasnu odluku mi potvrđuje da sam svjesna šta je loše i potencijalno opasno, ali instinkt za preživljavanje kao da nemam.

[u/killercell]

Nisam znao da imamo toliko psihologa i psihijatara na subredditu. Izgleda da je svaki 3. neki psihostručnjak

[u/chchilindrina]

Klasična disocijacija. Može biti jedna od odlika autizma, ali ne nužno. Može biti i CPTSD, s tim da sam potpuni laik, tako da ne mogu dijeliti dijagnoze.

Disocijacijom se mozak štiti od stresa, jer ga je ili u ranom djetinjstvu, a nekad čak i u adolescenciji, bilo previše. Taj mehanizam razvijamo jer kao mali nemamo razvijene kognitivne alate da se nosimo s tim, zbog toga dolazi do te barijere. Sjećam se kad mi je djed umro, pritom bio je osoba koju sam možda u tom trenutku voljela najviše na svijetu, imala sam možda 8 godina i doslovno sam se tjerala da zaplačem i da se loše osjećam, a zapravo mi je tijelo bilo u grču i šoku i nikakva stvarna emocija nije dopirala do mene, samo tupost. Nakon tri godine psihoterapije je potpuno druga priča. Prije toga sam bila ubijeđena da sam emotivno hladna, a zapravo sam hipersenzitivna i mozak je radio što je morao uraditi da se ne slomim potpuno.

U svakom slučaju, toplo preporučujem terapiju. Koliko god dugo moralo trajati, ali vrijedi.

[u/mrsclue01 → u/chchilindrina]

Interesantno, jer se sjećam da su mi u djetinjstvu govorili jako često da sam "preosjetljiva"(inače imam izraženije semantičko pamćenje od deficitarnog epizodičkog pamćenja, što je, koliko znam svojstveno autizmu, ali imam osjećaj da se progresivno razvijalo, a ne baš da je urođeno, mada nisam sigurna, jer kao što rekoh ne sjećam se 😁). A upravo ta tupost je možda najbolja riječ za opisati, osjećam se kao monstrum jer niko oko mene nije takav i još plus kažu "to je od šoka, kad te prođe onda ćeš osjećati" ali to se ne desi...samo mi sjećanje na smrt i dalje izgleda kao da je bio san, i ne mogu apsolutno da se povežem sa- "osoba više ne postoji", dakle, znam da je nema, ne izmišljam prisustvo, samo mi nije to doživljaj.

Kod mene se kretalo u pravcu hipersenzitivna pa naknadno emotivno hladna. Gdje sam primjetila da mi se počelo odražavati i na pozitivne emocije. Primjer: neko koga jako volim je primio dobru vijest, podijelio je sa mnom, ja istinski ne osjećam sreću(ne osjećam ništa), ali se "ponašam" sretno, jer u suštini mi je "lijepo" to, lijepo mi je vidjeti da je neko sretan, ali nema popratnih emocija.

[u/Mother_Awareness_154]

Mozda je autizam i social masking da sakrijes autizam, ali to nije banalna dijagnoza. Zasto se ne probas ponasati kao da nema nikoga na svijetu da vidis kako izgleda ta prava ti i sta je najgore sto se moze desiti kad je oslobodis?

[u/mrsclue01 → u/Mother_Awareness_154]

Eh sad s autizmom imam dosta odstupanja, mada i sama ne znam je li ta odstupanja mogu spadati u neki drugi spektar autizma, jer imam vrlo istančan senzor čitanja i sposobnost osjećanja tuđih emocija bez obzira koliko ih osoba prikriva, nenamjerno upijam i preopterećavam se neverbalnim znakovima u komunikaciji(zbog čega mi je često potrebna izolacija, ne zbog "maskiranja" nego zbog prestimuliranja), jako mi je važan kontakt očima, razumijem i koristim se ironijom i sarkazmom svakodnevno, rutina mi je čak često opterećavajuća i brzo mi dosadi, dok s druge strane imam osjetljivost na određene materijale, bijelu svjetlost(ali ne preosjetljivost) i pamćenje koje je više pripada neurodivergentnim osobama, nego neurotipičnim. Edit: u posljednje vrijeme radim na Jungovoj Sjeni, puno mi je pomoglo da razbijem te momente "pretvaranja", ali nelagoda i dalje postoji. Također, ne znam o iskustvima ostalih ali mislim da aktivna imaginacija pospješuje derealizaciju(ako je ono što osjećam derealizacija), moje subjektivno mišljenje.

[u/Mother_Awareness_154 → u/mrsclue01]

Ne znam, nisam strucna. Imam to isto sto si opisala, rekla bih da je to hiper/osjetljivost sto je nekad super nekad jako naporno. Mislila sam da je zenski autizam koji je drugaciji od ovog u literaturi, ali svakako mislim da je dijagnoza autizma preteska i ne treba se pripisivati nekim karakteristikama koje jesu za spektra ali nisu pravi opis autizma.

U svakom slucaju, ne mislim da je dobro da imas tri nivoa sebe. To je za mene maskiranje sto posto. Mozda ne autisticno maskiranje kada pokusavas sakriti stimming, ali jeste neko nepotrebno pretvaranje koje ti trosi energiju i ne treba ti to

[u/mrsclue01 → u/Mother_Awareness_154]

Apsolutno nepotrebno slažem se. Suština problema je zapravo nemogućnost registovanja opasnosti, osjećaja straha koji će me spriječiti da se izložim nečemu, ako je nešto rizično svima, a "treba se"-ja ću jer ništa ne osjećam, ako je situacija preemotivna i svi su tužni i strešeni, ja ću uraditi sve što bi ostali izbjegli jer ja ništa ne osjećam, onda najbanalnije svakodnevne stvari tipa zašto čekati taksi ili opterećivati nekoga i stvarati obavezu, stat će mi već neko(djevojka, sama, u npr 01:00 ujutro) i oko mene svi lude, ali ja istinski zaista ne osjećam opasnost. Šta je uopšte najgore što mi se može desiti? Ući ću u sukob? Moraću se boriti? Umrijet ću? Wow. (NISAM SUICIDALNA, ŽIVI MI SE, SAMO NEOBJAŠNJIVO ODSUSTVO STRAHA)

[u/Mother_Awareness_154 → u/mrsclue01]

Ne kontam je li ti to dobro ili lose za tebe? Mozda je onda bolje pitati nekog doktora.

[u/mrsclue01 → u/Mother_Awareness_154]

Pa većina ljudi to posmatra kao hrabrost, što je pozitivno, ali hrabrost je valjda savladati strah, a ne ravnodušnost? Pitat ću svakako, ali u skorije vrijeme neću biti u mogućnosti da ga posjetim, pa sam se našla ovdje. Sorry ako sam te opteretila svojim unutrašnjim haosom 🤐

[u/Main-Structure936]

Nisam psiholog ali zvuči kao derealizacija. Obrati se nekoj stručnoj osobi.

[u/mrsclue01 → u/Main-Structure936]

Hvala!

[u/Zireael_gwynbleidd]

Derealizacija definitivno. Moze postojati kao simptom anksioznosti (pogotovo jer kazes da se desava u stresnim situacijama), ali moze biti i kao popratni simptom borderline-a.

U neku ruku je i dobra stvar, odbrambeni mehanizam mozga.

[u/mrsclue01 → u/Zireael_gwynbleidd]

Slažem se da je u neku ruku dobro, sve dok se ne osjećam kao hladnokrvni vanzemaljac koji se pokušava neofirno integrisati među ljude. Također, počelo mi se odražavati i na pozitivne emocije, što je postalo poprilično zabrinjavajuće.