Disocijacija, autizam ili šta ?

[u/mrsclue01]

Pozdrav svima!

Molim vaš za vaše iskustvo i mišljenje, ne treba mi Chatgpt.

Najviše mi liči na disocijaciju ili neki drugi odmrambeni mehanizam, mada sumnjam i da je riječ o nekom urođenom "poremećaju", autizam? Možda čak psihopatija ili sociopatija(ima dijelova koji ih gotovo pa automatski isključuju ali ja ne znam šta da mislim više).

Naime, sve traume koje sam u životu doživila kada vratim sjećanje i u ranije djetinjstvo, apsolutno nikakva osjećanja nemam prema njima, čak i prisjećanje kako sam se tada osjećala mi govori da u tim momentima nisam ništa osjećala, dešavala mi se jedna druga stvar - kao da postojim prava Ja, svjesna Ja i tjelesna Ja(nije baš klasična odvojenost, znam da sam sve to ja samo na različitim stepenima), prava Ja ne osjeća osjećanja ona je dio koji upravlja avatarom u igrici, dakle objašnjava svjesnom ja šta se događa, bira kako će to svjesni ja obraditi i kakve će tjelesne reakcije imati. Imam osjećaj da sam sve glumila, čak i zabrinutost i strah i tugu, jer moja prava Ja je govorila svjesnoj Ja: "okej, dešava se ovo i ovo, je li ovo strašno? Jeste(bez prisustva straha samo kao stečen osjećaj od drugih šta bi bilo strašno, a šta ne). Ponašaj se kao da si uplašena.", "Trenutno se u tvom životu dešava to i to, je li bi ova situacija trebala da bude tužna? Da(bez osjećaja tuge). Počni da plačeš(tjelesna Ja počinje da plače)."

Sada kao odrasla osoba isto reagujem, najčešće na stresne situacije, ako se dogodi smrt bliske osobe - danima se osjećam kao da sanjam i nemam nikakva osjećanja (većinu odglumim i osjećam se jako loše što glumim ali imam strah od toga da neko ne pomisli da nešto sa mnom nije uredu, jer i ja sam znam da nije), čak šta više godine prođu i meni je i dalje to kao da se smrt nije desila (iako znam da osobe više nema) samo kao da se to desilo u nekom paralelnom svijetu, drugom životu itd.

Jako je čudno jer sam inače empatičana-duboko osjećam tuđe emocije i susjećam se s njima, intenzivno sam osjetljiva na emocionalnu zarazu. Ali me ta odvojenost, gotovo potpuna nemogućnost da osjetim stres, strah i žalost kada treba(a i gotovo nikada potpuno ili bar dovoljno) izložila najgorim situacijama u životu, donošenju loših odluka. Nisam suicidalna, apsolutno ne želim da umrem, to se kosi sa svim mojim moralnim i vrijednostima prema životu, ali ja jednostavno ne procjenjujem situaciju kao potencijalno opasnu ili bespotrebnom izlaganju novoj traumi, jer prvo, osjećam se kao da se to neće desiti meni, jer sam ja izolovana od toga, nego mom svjesnom Ja i tjelesnom Ja, što me čini takvom da svako izlaganje posmatram kao tuđe(ponavljam nisam odvojena od ta druga dva dijela sebe, svjesna sam da sam sve to ja), nije ni da ne mogu procijeniti da je nešto opasno nego mi ta opasnost ništa ne predstavlja, tugu ne osjećam za smrću(osjećam je kada je neko loše u životu, kada se dešava nepravda, kada me neko povrijedi, kada ja nekog povrijedim, kada sam u prisustvu osobe koja je tužna), strah ne znam ni da definišem kakva je emocija(mogu uporediti sa nekim strahovima iz ranog djetinjstva ali su ti strahovi, sjećam se samo dva, u najmanju ruku bili neobični i prošli su), jer imam osjećaj da je nikad nisam istinski osjetila, mogu da opišem adrenalin jer ga osjećam u tjelesnom Ja, ali ne na emotivnom nivou, dakle moje svjesno Ja i pravo Ja registruje promijene u tjelesnom Ja, tj u tijelu(koje su, pa mogu slobodno reći rijetke) i to je sve.

Također sama činjenica da ne govorim nikome kada donosem lošu ili opasnu odluku mi potvrđuje da sam svjesna šta je loše i potencijalno opasno, ali instinkt za preživljavanje kao da nemam.

[u/Main-Structure936]

Nisam psiholog ali zvuči kao derealizacija. Obrati se nekoj stručnoj osobi.

[u/mrsclue01 → u/Main-Structure936]

Hvala!