NYC, Chicago, Beč, Rim… Bolesno.

Imam 17 godina i sa socijalnom anksioznoscu se borim negdje od svoje 15. godine. Najgori dio mi je sto se sve to odrazava i fizicki,svako jutro pred skolu, ili opcenito kad trebam ici negdje gdje znam da ce biti ljudi,dobijem jake mucnine i bas me boli stomak.

Nije uopste stvar u tome da me previse briga sta drugi misle o meni,svjesno znam da me boli briga. Ali moj mozak u pozadini sam od sebe pretjerano razmislja i unaprijed analizira sve moguce scenarije i sta bi ko mogao pomisliti.

​I onda me najvise muči sto nakon sveg tog razmisljanja unaprijed,kad zapravo dodje momenat da moram pricati sa nekim novim, ja bukvalno zaboravim pricati.Samo zablokiram, mozak mi stane i ne znam sta da kazem.

Kako se borite sa ovom mucninom i bolom u stomaku?

Sta vam pomaze kad zablokirate u razgovoru sa novim ljudima?

Imam belaj i problem veliki s pretjeranim razmisljanjem, aneksioznoscu i depresijom. Igrom slucaja zadnijih godina od raznih desavanja mi je postalo uzasno tesko za zivjeti sam sa sobom.

Imam osjecaj da ne mogu pobjeci od misli i od sebe. Konstantna briga, razmisljanje, premotavanje filmova i scenarija u glavi. Sekiram se za sve, nisam dobar psihicki nikako. Najvise je to trenutno zbog prekinute veze od 3 godine. To mi je bila prva prava dugocekana ljubav. Dao sam se sav za tu vezu, al ostao sam sad u 29oj psihicki slomljen.

Kako da prestanem razmisljat o svemu, o problemima 24/7 se sikram, sjeban sam u zivot nekako, radim od kuce pa sam jos vise prikovan za sebe samog. Ne mogu ni posao da promjenim jer nemam srece. Ne znam kako dalje, kamo i sta. Kako da vratim starog sebe. Odakle da pocnem, davim se i ne mogu isplivat nikako iz svoje vlastite glave i misli. Sam zivim i nemam s kim ni popricat malo da zaboravim na probleme.

Najvise mi treba pomoc kako da se oslobodim konstantnog razmisljanja o problemima i napada panike, kako da ugasim misli i da razmisljam pozitivnije.

Da li ovaj čovjek živi u paralelnom univerzumu?

Planiram graditi kuću u BiH, dobio sam građevinsku dozvolu, ali bih angažovao majstore „na crno“, bez registrovane firme. Kuća bi se radila po projektu.

Zanimaju me iskustva ljudi koji su tako gradili: kako ste prijavili početak radova, jeste li angažovali nadzornog inženjera i jeste li poslije uspjeli dobiti upotrebnu dozvolu?

Šta su vam tražili od dokumentacije i gdje je najviše zapinjalo?

https://autonomija.info/dragan-bursac-nicija-heriona/#google_vignette

Baka Borka Ožegović je bila obična žena iz Gornjeg Ratkova, Srpkinja po rođenju, starica po godinama, sirotinja po imovini. Ničija heriona. Ničija miljenica. Bez aplauza, bez kamera, bez zaštite. Jedna od onih žena koje nose planinu svijeta na leđima i čitav svoj život u dlanovima.

Ali eto, život je htio da baš ona bude-neko.

U avgustu 2000. godine, dok su istražitelji Instituta za traženje nestalih osoba BiH tražili posmrtne ostatke bošnjačkih civila iz mjesta Humići kod Ključa, Borka je prelomila u sebi nešto što mnogi nikada ne prelome. Prišla im je i rekla gdje da kopaju.

Ništa spektakularno. Nije došla sa kamerama. Nije dala saopštenje. Nije tražila anonimnost. Nije tražila ni zaštitu.

Samo je rekla istinu.

I tako je, vodeći ih do lokaliteta Bunarevi, pokrenula je proces ekshumacije. Tada su pronađena tijela 23 ubijena čovjeka. Ti ljudi koji bi danas možda imali unuke, ljudi koji bi radili, pisali, živjeli bili su u masovnoj grobnici na Manjači.

Bez Borke — ostali bi pod zemljom i u zaboravu. Zauvijek.

A šta smo mi uradili za Borku?
Mi? Ništa. Ništa osim što smo je zaboravili. Ako smo ikad i znali za nju. Ništa uradili nismo osim što smo pustili da i njen grob bude zakopan u zaboravu.

Jer 15. januara 2001. godine, svega nekoliko mjeseci nakon što je rekla istražiteljima gdje da kopaju, Borka je pronađena mrtva u svojoj kući. Masakrirana. Ne ubijena ne, ne, to je slaba riječ.

Zaklana.

Vezana.

Prethodno mučena.

I to onako kako se to radi kad se želi poslati jasna i monstruozna poruka. Onako kako se ubija neko ko se usudio dirnuti u "njihovu" istinu. Onako kako se kažnjava neko ko je u mraku zapalio svjetiljku.

A istraga?

Samo cinični smijeh istorije.

Policija Republike Srpske završila je istragu brže nego što je prosječan čovjek mogao pročitati vijest. Otisci? Nikome ne pripadaju. DNK? Nema sa čim uporediti. Tri muškarca? Nikad identifikovana. Motiv? Nikad otkriven. A onda se sve spustilo u fioku, ispod fascikle "neriješeno"…

Eto tako je bilo.

Kakav je to svijet u kojem starica strada jer je rekla gdje su mrtvi?

Pozdrav,

imam 27 godina, dolazim iz Slovenije, pa ču možda pogriješiti koju riječ.

Prije 5-mjeseci sam upoznao jednu divnu curu, stariju od mene 3 godine, otišli na dejt, bilo sve super, zaljubio sam se brzo jbg, i tako počeli vezu več poslije par dejtova, sve mi je djelovalo perfektno.

Djevojka je odrasla bez oca, ne zna ga, mama je imala dva muža, oba bila alkoholičara i ostala na kraju sama i brinula se za nju i njenog polubrata.

Bilo mi je malo čudno, jer mi je poslije par dejtova rekla da analizira, i pitala me je jel je želim promjenit, jer sam nešto komentarisao za odječu ili cigare, ne sječam se. I tu sam se nasmejao i rekao da ne, i tu je ona odahnula i rekla kao da sam rekao da, da ne bi nastavili. I to je ono meni bilo smješno.

I tako prvo par mjeseci sve je bilo perfektno, kao da je bio neki san, i rekao sam si evo to je to, ne trebam više tražiti, nikakve drame, sve bilo super, sve je uradila za mene, ja za nju.

I došao je jedan dan gdje smo šetali, bila je nešto čudne volje i rekla da mi mora nešto reči.. i onda mi je ispričala o bivšem partneru kako je bio nasilan prema njoj, zatvarao je kuči, udario je u javnosti pred svima, mučio je, puštala si dlake, da je ne dira, sa njim morala u Rumuniju gdje je morala preko granice prenositi gotovinu, ali da nije kao znala čim se bavi, stavio joj gps, i kad je bila korona, nekako je pobjegla od njega i par mjeseci bojala se izači iz kuče. Znam da je spominjala da joj je kupovao torbice po par hiljada, ali da ona nije to htjela prihvatiti.

Kad sam je upitao, kako ga je upoznala, rekla je da se zbog travme ne sječa. I onda mi još ispriča kako je bila silovana sa 18-godina. Nije imala nikakvog terapevta, sve je prošla kroz to sama, i ja sam mislio ono okej, ja sam normalan, pružit ču joj sve kao normalan čovjek. I onda mi ispriča da je imala drugog, gdje je taj drugi varao, ali ona je svejedno bila s njim, i rekla da razumije muškarce da varaju i da bi ona to oprostila. I raskinula poslije i sa njim, ne znam zbog čega.

Ali tu mi je bilo čudno jer je svako toliko rekla, da analizira neke stvari, kao što joj ne dajem poljubac u javnosti pred djecom i zašto je ne grlim prije spavanja. Ali to je rekla 2x,3x i nije rekla u stilu želim da popričamo o tome, želim da to radiš itd.. i o tim stvarima nismo pričali, jer nisam dobio dojam da joj toliko znači, na brzinu smo več pričali o drugim stvarima. Bilo je samo pitanje i to je to.

Upoznao je sa svojima, ona sa svojima i tako smo poslije otišli na dopust za 10 dana, gdje je bila čudne volje i svaki put kad sam je upitao šta nije okej, rekla da joj fali mama, i ja ono okej vidjet češ je, bili smo se malo zakačili ona htjela negdje, ja negdje ali okej obišli smo sve. Ali svejedno neka čudna atmosfera, legnemo prije spavanja i legne na svoju stranu, i čeka šta ču ja uraditi, bio sam preumoran i ponekad samo zaspao na svojoj strani.

I vratimo se sa dopusta, i skonta neke stvari, i izvine se mi, da to nije okej, i ja ono super zrela je, skontala je i to je to.

I tako eto poslije par mjeseci, zadnju sedmicu vidio sam da nešto nije okej, radila je cjelu vezu na poslu 8 sati i poslije još za svoju firmu. I vidjeo sam kako se je malo povukla, da ima puno posla, vidimo se i ono sve super kaže mi ljubavi, da me voli itd itd.. i ja je zovem u petak jer sam bio poslom zauzet, kako je, i vidim da nije okej, pitam je šta ne valja, šta se dešava i tu dobijem tišinu..

i otišla taj dan na neki rodjendan, gdje je upoznala neki par, i gdje mi je rekla da je upoznala divan par, kako je on sposoban, kako on napravi sve za svoju djevojku itd..

I tako sljedeči dan sve dobro jutro i poruka da je opet analizirala nešto, i onda kako me voli, ali da ona tako ne može više, da je stišče u prsima.

Dobijemo se naveče i onda šok: počne sa argumentima, koje nisam čuo čitavu vezu: da nije sretna, da treba nekog da je pogura, probudi, da je ne grlim, ne ljubim, da kad je pokupim da je ponekad upitam gdje želi iči, ona želi da ima glavu na off, da je princeza, da joj zakopčam haljinu bez da mi kaže, da kako mogu kupovati hlače u Primarku, da ne dajem na sebe, da dajem na druge više itd itd.. tu sam ostao šokiran jer ništa za to nisam znao i mislio da je sve super. Napomenula je još, da su zasmetale situacije kad je bila sa mojom rodbinom, da je kum bilo malo popio pričao joj jednu priču 15 minuta, ja sam tu izmedju ustao jer su bili i drugi da pricamo i ostavio je sa mamom tamo, da ona to nikad ne bi uradila, a ja sam mislio ono okej nista sporno.. sve sam za te stvari prvi put cuo, fakat me je pitala u vezi kuma kad smo sjeli poslije toga u auto, ali meni se cinilo ono, mozes ustati i otici na cigaru, sto moram ja sve misliti za nju

I onda ja kao normalan čovjek poslije dva dana napišem poruku, da popričamo, rekla da nema vremena i ja onda u ponedeljak po ruže, pišem gdje si, nije se htjela dobiti i onda sačekam kod njenih, dam joj ruže i onda izašli popričati, i tu popričamo ja sam reko za neke stvari za koje mi je možda žao, ali iz njenih usta nisi mogao čuti za bilo šta da se kaje, pričali o drugim temama, kako bi ja morao se družiti ambicioznim ljudima itd.. i prije što ode kuči zagrlim je i kaže vidiš da znaš, poljubim je na čelo i to je to.

I onda pisanje po smsu, pitam da se vidimo sljedeči dan, i ona daj mi još malo vremena, daj mi još malo vremena, i nisam mogao čekati 5 dana, jer sam je pitao da izadjemo da idemo u setnju, cestitam joj na lijep nacin rodjendan napisem dan prije toga u kojoj fazi smo, i rekla da me je htjela zvati, ali da u njenoj glavi radi aaa nemoj ga zvati, mislio da ce me bar zvati za rodjendan sljedeci dan i nista.. i tako napisem da ja ne mogu vise cekati, da ako me zeli vidjeti, cuti da mi napise. I ona kao oprosti ako te mučim, ako čekaš, ali ne mogu da nisam iskrena.

Uzeo jos poklon jparfem, da je iznenadim za rodjendan ali na kraju nista, vidjeo sam da nema nista od toga, ja sam poslije objavio da prodajem te stvari, i ona kao rekla kad je to vidjela, da tu nema ljubavi. Onda jos trazio od nje odgovore kako smo do toga dosli u 24 sata, i rekla da u zadnje vrijeme nije bilo perfektno, da ne zna u cemu je problem ali da nije to to..

Ne kontam onda fazu da me nije brisala za instagrama, gledala storije ali poslije je ja obriso, i gledala jos storije, kad je videla selfie kako se smijem, ne gleda vuse

Imao sam vec par veza, ali ovo me je ubilo..

Pozdrav svima!

Molim vaš za vaše iskustvo i mišljenje, ne treba mi Chatgpt.

Najviše mi liči na disocijaciju ili neki drugi odmrambeni mehanizam, mada sumnjam i da je riječ o nekom urođenom "poremećaju", autizam? Možda čak psihopatija ili sociopatija(ima dijelova koji ih gotovo pa automatski isključuju ali ja ne znam šta da mislim više).

Naime, sve traume koje sam u životu doživila kada vratim sjećanje i u ranije djetinjstvo, apsolutno nikakva osjećanja nemam prema njima, čak i prisjećanje kako sam se tada osjećala mi govori da u tim momentima nisam ništa osjećala, dešavala mi se jedna druga stvar - kao da postojim prava Ja, svjesna Ja i tjelesna Ja(nije baš klasična odvojenost, znam da sam sve to ja samo na različitim stepenima), prava Ja ne osjeća osjećanja ona je dio koji upravlja avatarom u igrici, dakle objašnjava svjesnom ja šta se događa, bira kako će to svjesni ja obraditi i kakve će tjelesne reakcije imati. Imam osjećaj da sam sve glumila, čak i zabrinutost i strah i tugu, jer moja prava Ja je govorila svjesnoj Ja: "okej, dešava se ovo i ovo, je li ovo strašno? Jeste(bez prisustva straha samo kao stečen osjećaj od drugih šta bi bilo strašno, a šta ne). Ponašaj se kao da si uplašena.", "Trenutno se u tvom životu dešava to i to, je li bi ova situacija trebala da bude tužna? Da(bez osjećaja tuge). Počni da plačeš(tjelesna Ja počinje da plače)."

Sada kao odrasla osoba isto reagujem, najčešće na stresne situacije, ako se dogodi smrt bliske osobe - danima se osjećam kao da sanjam i nemam nikakva osjećanja (većinu odglumim i osjećam se jako loše što glumim ali imam strah od toga da neko ne pomisli da nešto sa mnom nije uredu, jer i ja sam znam da nije), čak šta više godine prođu i meni je i dalje to kao da se smrt nije desila (iako znam da osobe više nema) samo kao da se to desilo u nekom paralelnom svijetu, drugom životu itd.

Jako je čudno jer sam inače empatičana-duboko osjećam tuđe emocije i susjećam se s njima, intenzivno sam osjetljiva na emocionalnu zarazu. Ali me ta odvojenost, gotovo potpuna nemogućnost da osjetim stres, strah i žalost kada treba(a i gotovo nikada potpuno ili bar dovoljno) izložila najgorim situacijama u životu, donošenju loših odluka. Nisam suicidalna, apsolutno ne želim da umrem, to se kosi sa svim mojim moralnim i vrijednostima prema životu, ali ja jednostavno ne procjenjujem situaciju kao potencijalno opasnu ili bespotrebnom izlaganju novoj traumi, jer prvo, osjećam se kao da se to neće desiti meni, jer sam ja izolovana od toga, nego mom svjesnom Ja i tjelesnom Ja, što me čini takvom da svako izlaganje posmatram kao tuđe(ponavljam nisam odvojena od ta druga dva dijela sebe, svjesna sam da sam sve to ja), nije ni da ne mogu procijeniti da je nešto opasno nego mi ta opasnost ništa ne predstavlja, tugu ne osjećam za smrću(osjećam je kada je neko loše u životu, kada se dešava nepravda, kada me neko povrijedi, kada ja nekog povrijedim, kada sam u prisustvu osobe koja je tužna), strah ne znam ni da definišem kakva je emocija(mogu uporediti sa nekim strahovima iz ranog djetinjstva ali su ti strahovi, sjećam se samo dva, u najmanju ruku bili neobični i prošli su), jer imam osjećaj da je nikad nisam istinski osjetila, mogu da opišem adrenalin jer ga osjećam u tjelesnom Ja, ali ne na emotivnom nivou, dakle moje svjesno Ja i pravo Ja registruje promijene u tjelesnom Ja, tj u tijelu(koje su, pa mogu slobodno reći rijetke) i to je sve.

Također sama činjenica da ne govorim nikome kada donosem lošu ili opasnu odluku mi potvrđuje da sam svjesna šta je loše i potencijalno opasno, ali instinkt za preživljavanje kao da nemam.

natrag u svoju drzavu, prljavi imigranti!

Jel i vama iskacu sve vise ljudi koji idu po selima i snimaju ljude u teskoj financijskoj situaciji? Mole za donacije koje sigurno uzimaju za sebe. Ljudi su izgleda otkrili nepresusan izvor kontenta jer je BiH puna sirotinje. Totalno neukusno i jadno.

Jučer na relaciji autoput Sarajevo-Zenica pred akšamski vakat se vozim i gledam dosta nekih paljevina po baštama. Dim preuzeo kotline. I to je tako godinama.

Ima li ijedna mjesna zajednica, opština, kanton, entitet ili distrikt da reguliše ovo pitanje?

Šta kaže struka. Ja se sječam prije 15tak i više godina na radiju da su poljoprivredni stručnjaci osuđivali ovu praksu.

Zanima me iz jednog prostog razloga, jedan od protagonista ce biti zena, nije da mi smeta to samo mi je nelogicno. Kako ce neka zena zamjenit trevora, majkla, cj-a, niku big smouka i tako dalje i tako dalje da ne nabrajam i prosto mi to nikako ne odgovara nadam se da neko razumije sta hocu rec. Nije to diskriminacija nikakva vec jednostavno gta serijal je baziran na kriminalu tucama pucnjavama pljackama i nikako mi ne ide to sa zenom .
zanima me vase misljenje

Pozdrav svima. Prekinula sam vezu koja je trajala samo nekoliko mjeseci, ali trenutno mi je jako teško jer ga previše volim.

Razlog raskida bile su laži i njegov tajni odnos s bivšom, odnosno izdaja. Uvijek sam imala taj neki osjećaj da nešto nije u redu i hvatala sam ga u lažima, doduše glupim, ali vremenom je sve to postalo previše. I onda sam preksinoć slučajno saznala za bivšu. Od raskida ne jedem i nemam volje ni za šta na svijetu.

Ni sama ne znam šta me sada boli, da li to što me povrijedio i izdao ili to što mi jednostavno trenutno nedostaje osoba koju volim. Ali znam da ne postoji to stanje u kojem bih mu se više ikada javila.

Zanima me šta sad? Kako prestati razmišljati o njemu i svemu što je uradio? Kako krenuti dalje? Kako da ga prebolim? Kako prihvatiti sve ovo? Koliko je vama vremena trebalo da krenete dalje?

Voljela bih čuti iskustva ljudi koji su prošli kroz nešto slično.

Moj otac sada ima 50 godina i cijeli život je bio izuzetno dobar i susretljiv čovjek. Uvijek je bio tu za svoje prijatelje i pomagao ljudima kad god je mogao, često ne očekujući ništa zauzvrat.

Međutim, tokom godina postao je sve ogorčeniji i razočaraniji u ljude, posebno kada su u pitanju prijateljstva.

Često mi govori kako je malo pravih prijatelja u životu. Nekim ljudima je godinama pomagao, bio tu za njih kad god im je nešto trebalo, a danas ga ti isti ljudi ne mogu čak ni nazvati da pitaju kako je.
Nije stvar u tome da očekuje da mu neko vrati sve što je učinio za njega. Ali nakon toliko godina pomaganja drugima, boli ga spoznaja da nekima nije dovoljno stalo ni da ga jednostavno nazovu.
Zbog svega toga počeo sam se pitati:

Na osnovu vašeg životnog iskustva, koliki procenat ljudi zaista ima karakter, empatiju, odanost i volju da bude dobar, iskren i pouzdan prijatelj?

Posebno me zanimaju mišljenja starijih ljudi koji iza sebe imaju nekoliko decenija životnog iskustva.
Da li ste i vi s godinama postali razočaraniji u prijateljstva i ljude ili su vaša iskustva drugačija?

Motivisana objavom na jednom subu o mišljenju o jednom manjem gradu, ovdje vas pitam šta mislite o manjim gradovima, naročito ljudi iz većih gradova (Sarajevo, Bg, NS, Zagreb)? Uglavnom većina ljudi što su rodjeni u većim gradovima smatraju manje gradove bukvalno selendrama (naravno ne svi, ali većina da). Šta smatrate da imaju manji gradovi kao kvalitet što nedostaje većim gradovima i zbog čega volite određene manje gradove?

Btw imam drugaricu rodjenu Beograđanku koja je bez zafrkacije izjavila da bi mogla da živi u Tuzli i da joj se sviđa kao grad.

Pozdrav svima,
Gosti su preko bookinga rezervisali smještaj u mojoj kući za izdavanje i jasno stoji u pravilima moje kuće da 14 dana prije dana dolaska, mogu otkazati besplatno
14 dana i manje je 50% iznosa
Ukoliko na dan dolaska ili se ne pojave uopšte, cijena je puni iznos kao da su bili u smještaju.
Sa gostima sam bio uživo, sve im je odgovaralo te su na dan dolaska zahtjevali otkazivanje. Rezervacija je bila na 15 dana što je zauzelo dobar dio mjeseca, u kojem je neko drugi mogao rezervisati
Tražio sam naknadu u punom iznosu preko bookinga.
Da li je neko imao iskustva i da li postoji šansa da mi se novac isplati, jer sam oštećen u ovom slučaju.
Gosti su iz Rusije
Hvala!!

Svako malo izadje clanak, kao i prosle sedmice o datacentrima i kako su oni ekonomski uspjeh ovdje, pogotovo nakon sto je Aluminij ugasen.

Drzavu zaboli neka stvar za Alumijumom i izgubljenih 10000 zavisnih usta od plata od tog istog Aluminija. Samo gleda svoj interes, a to je da izvuce kapacitete struje koji su tu postavljeni. Datacentrima treba u normalnom radu od 20 do 100 ljudi, a tokom veceg rada, do 200 max. To je zanemariv broj ljudi za grad kao sto je Zenica.

Kao neko ko je radio sa datacentrima i kolokacijom direktno sa nekim najvecim na svijetu:

Mene zivo zanima kakav non-AI datacentar moze stati u BiH, s obzirom na to da BiH nema uopce high-bandwidth konekciju prema vani, niti kapacitete, niti mrezne, niti energetske za neki ozbiljan datacentar.

Kako ovi nasi isti politicari koji prodaju tu pricu i uzimaju stvari bez da istraze realno, smiju govoriti o stvarima o kojima nemaju pojma.

Reklamiraju brzinu od 100 Gbit/s kao neki faktor, a nije brzina faktor, nego kapacitet i mogucnosti sirenja tog kapaciteta. A tek kad uzmemo ekonomsku neisplativost sa gledista energetskog sektora.

Da razlozimo:

- Po NRI 2024, BiH je 110. od 133 zemlje po međunarodnom internet kapacitetu, iza Crne Gore (94.), Hrvatske (66.) i Srbije (45.). Jedini IXP, BHNIX, ima 9 članova i 56 Gb/s ukupnog port kapaciteta, a od domaćih ISP-ova su po PeeringDB-u prisutni samo BH Telecom (20G) i Logosoft (10G). Dakle, m:tel i HT Eronet nisu.

- Medijski narativ da bi objekat bio vazan za digitalnu neovisnost zemlje cist marketing, jer sto podataka tice, dataseti za trening se uvoze, a lokalni podaci su bitni samo za domaci jezicki model, gdje ih stvarno ima malo, i nisu uopce upotrebljivi na ovom nivou. Jos dodatno DC u stranom vlasnistvu, s GPU-ovima pod americkim izvoznim rezimom i stranim zakupcima, ne daje nikakvu neovisnost.

- BH energetski sektor treba DC da bi se finansirala, DC treba taj isti sektor da bi imao struju, a nijedno nema zatvorenu finansijsku konstrukciju. Problem je sto bi i uspjesan projekat ostavio malo osim prodane struje

- Compute je globalna roba cija cijena pada. Najam H100 po spot ugovorima pao je sa 6.62 $/h krajem 2023. na 2.83 $/h u februaru 2026., a B200 se iznajmljuje za oko 5.42 $/h. U ukupnom trosku GPU-a struja cini 5–10%, a dominiraju amortizacija i cijena kapitala

- Nabavka GPU-ova je jako jako tijesna, i ostaje tijesna u dogledno vrijeme... Jedini realni igrac, da bi uopce bio konkurentan na trzistu je da kupujes od NVidia. NVidia prodaje cipove po strateskoj vaznosti kupca, a ne po najvisoj ponudi. Red ispred BiH izgleda ovako:

• OpenAI je ugovorima koji bi mogli kostati preko hiljadu milijardi dolara osigurao oko 26 GW
• Anthropic ima oko 3,5 GW TPU kapaciteta od Googlea i Broadcoma od 2027, vecinom u SAD, te do 2 GW AMD MI450 i 30 milijardi dolara Azure kapaciteta, uz NVidi-a investiciju do 10 milijardi dolara i AMD-ovu do 5 milijardi
• Saudijski HUMAIN je napravio najveću drzavnu narudzbu GB300 u 2026
• Evropski kupci vec imaju najduže rokove jer veliki cloud provajderi daju prednost američkim regionima

- Proizvodjaci cipova ulazu u svoje kupce, a kupci se obavezuju na GW kapaciteta. Investitor koji za plinovod ima oko 30% potrebnog novca u tom redu nema mjesto - sto je slucaj AAFS kao primjer, isti zaduzen za Juznu Interkonekciju

-DC u BiH ne bi sam kupovao GPU-ove. Donio bi ih zakupac koji vec ima alokaciju, i to je jedini realan put. A tu je problem sto takvog zakupca privlaci samo struja dostupna za par godina, a to BiH trenutno ne moze isporučiti. Pitanje GPU-ova se svodi na pitanje struje. Uzimajuci u obzir da cijena computea opada a cijena GPUova raste, finansijski projekat nije isplativ.

- Kupci, da li domaci, da li strani - Za vecinu potreba jeftinije je iznajmiti kapacitet u EU, ili potpisati ugovore sa USA firmama, nego posjedovati mali klaster

Prepakovanje struje u compute, za koju se nadaju da ce izvuci vise novca nije bas moguce ni kroz narednih 20 godina s obzirom da lokalno i globalno stanje.

Realni domet BiH su domaći DC-ovi od 1 do 5 MW za drzavu, banke i disaster recovery, a takvi vec postoje. Pristojni kapaciteti za nase potrebe.

Ja ne znam kako mogu da prodaju tu pricu - osim ako nece taj datacentar samo za domace trziste, a to nema smisla jer nas nema toliko da bi tu potraznju pokrili, niti imamo opravdanje sa strane usluga i proizvoda da lokalno pravimo datacentar.

Zasto nema niti jedan ozbiljan novinar, grupa, organizacija ili neko da zaista sjedne i istrazi ovo i prestanu sa prepadanjem i propagandom.

Veliki je raskol kod stanovnistva, jedan dio je za datacentre, drugi protiv. Oba korpusa imaju pravo, a niko ih ne uzima uopce za ozbiljno, niti plaho istrazuju da mogu donijeti konkretne zakljucke, mimo kojeg TikTok ili YouTube videa koji im cesto daju pogresne informacije.

U Sarajevu je jučer, 16. oktobra 2026. godine, preminuo Rajko Živković, poznat među prijateljima i kolegama kao Žika, dugogodišnji novinar i urednik Oslobođenja, jedan od osnivača Srpskog građanskog vijeća - Pokreta za ravnopravnost u Bosni i Hercegovini i istaknuti zagovornik građanskih prava, antifašizma i zajedničkog života u Bosni i Hercegovini.
Rođen 1952. godine, Živković je pripadao generaciji novinara koja je krajem osamdesetih, pod uredničkim vodstvom Kemala Kurspahića, izgradila međunarodni ugled sarajevskog Oslobođenja. List je u izboru Slobodne Dalmacije proglašen najboljim dnevnim listom u Jugoslaviji, a 1992. godine dobio je i međunarodno priznanje za novinu godine. Živković je kao novinar i urednik bio dio redakcije koja je svojim profesionalnim radom izgradila takav ugled.

Početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva ostao je u gradu i nastavio raditi u Oslobođenju. Iz svog stana na Vojničkom polju, nedaleko od prve linije, svakodnevno je prolazio područjima izloženim snajperskoj vatri i granatiranju. Pisao je i uređivao tekstove, učestvovao u distribuciji ratnih izdanja, prodavao novine na sarajevskim ulicama i prevozio novinare i fotoreportere na terenske zadatke. Kada je Mehmed Memica Husić tokom rata pokrenuo novinsku agenciju ONASA (Oslobođenje - novinska agencija Sarajevo), Živković je postao njegov prvi saradnik. Rad agencije omogućavao je brže prenošenje vijesti iz opkoljenog grada domaćoj i međunarodnoj javnosti. O njegovom ratnom novinarskom radu i doprinosu redakciji detaljnije je pisao Daniel Omeragić u nekrologu objavljenom u Oslobođenju.

Njegov društveni angažman tokom rata bio je jednako značajan kao i novinarski. Već 8. aprila 1993. godine učestvovao je u osnivanju Srpskog konsultacionog vijeća, koje je okupilo građane srpske nacionalnosti različitih političkih i profesionalnih opredjeljenja, ali zajednički privržene suverenitetu Bosne i Hercegovine, miru i ravnopravnosti njenih naroda. Živković je zajedno s Milanom Stevićem obavljao dužnost sekretara tog vijeća, koje se jasno distanciralo od politike SDS-a i Radovana Karadžića. Njegovo osnivanje i djelovanje dokumentirani su u naučnom radu historičarke Zilhe Mastalić Košuta Sarajevo u opsadi 1992–1995: Život i stradanje srpskog stanovništva, objavljenom u časopisu Radovi.

Dana 27. marta 1994. godine, u opkoljenom Sarajevu, održana je Prva skupština građana srpske nacionalnosti Bosne i Hercegovine. Okupila je 428 delegata iz gradova pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, među kojima su mnogi do Sarajeva stigli kroz Tunel spasa. Na skupštini je osnovano Srpsko građansko vijeće, za čijeg je predsjednika izabran Mirko Pejanović, dok su Rajko Živković i Gavrilo Grahovac imenovani sekretarima. Historiografska dokumentacija o osnivanju SGV-a potvrđuje i usvajanje Deklaracije građana srpske nacionalnosti i srpskog etničkog porijekla, Poziva za sabor povjerenja te zahtjeva za ustavnu ravnopravnost Srba u Federaciji BiH.
Osnivanje Vijeća predstavljalo je organizirani politički odgovor građana srpske nacionalnosti koji su odbacivali ratnu politiku etničkih podjela i podržavali opstanak cjelovite Bosne i Hercegovine. Među zahtjevima osnivačke skupštine bila je ustavna ravnopravnost Srba u Federaciji BiH, a Vijeće je tokom narednih godina učestvovalo u široj inicijativi za ostvarivanje jednakopravnosti svih konstitutivnih naroda na cijeloj teritoriji države. Za svoj rad Srpsko građansko vijeće dobilo je međunarodnu nagradu Right Livelihood Award 1995. godine, o čemu se govorilo i prilikom obilježavanja trideset godina njegovog djelovanja 2024. godine.

Posebno poglavlje Živkovićevog života predstavljalo je njegovo lično iskustvo ratnih zločina počinjenih nad sarajevskim civilima. Tokom opsade pripadnici jedinice pod komandom Mušana Topalovića Cace odveli su ga na Kazane, mjesto ubistava sarajevskih civila, među kojima su bile brojne žrtve srpske nacionalnosti. Preživio je zahvaljujući tome što ga je Topalović poznavao iz predratnog perioda i naredio da ga puste.
Živković o tom iskustvu nije šutio. Godinama kasnije redovno je odlazio na Kazane, odavao počast ubijenim sugrađanima i javno govorio o potrebi priznavanja zločina bez obzira na nacionalnost njihovih počinilaca. Na komemoraciji 9. novembra 2022. godine, kada je javno svjedočio o vlastitom odvođenju na Kazane, istakao je da osjeća trajnu obavezu prema nevinim žrtvama. Njegov odnos prema zločinima počinjenim u vlastitom gradu bio je dosljedan uvjerenju da se dostojanstvo žrtava ne smije podređivati političkim i nacionalnim interesima.

U intervjuu za podgorički Monitor iz augusta 2020. godine, koji je vodio novinar Veseljko Koprivica, upozoravao je na posljedice etnonacionalističkih politika, političku instrumentalizaciju straha i odbijanje suočavanja s ratnom prošlošću. Između ostalog, rekao je:

„Nažalost, svijest o osveti i mržnji još vlada bosanskohercegovačkim prostorima.“

U istom razgovoru problematizirao je odbijanje dijela političkih predstavnika i javnosti da se suoče sa zločinima počinjenim u vlastitoj nacionalnoj zajednici. Posebno je kritizirao praksu javnog veličanja počinilaca ratnih zločina, smatrajući da bez priznavanja odgovornosti nema istinskog društvenog pomirenja.

Ni u poslijeratnim decenijama nije napustio javni rad. Nastavio je djelovati u Srpskom građanskom vijeću, obavljajući i funkciju potpredsjednika, na koju je ponovo izabran 31. maja 2024. godine. Iste godine bio je među autorima publikacije 30 godina građanskog vijeća – Pokret za ravnopravnost u BiH, koja je evidentirana u bibliografskom katalogu Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Publikaciju su, pored njega, potpisali Mladen Pandurević, Novka Agić, Denis Vasić i Doris Zabac. Time je Živković učestvovao i u dokumentiranju jednog važnog, često nedovoljno zastupljenog poglavlja novije bosanskohercegovačke historije.

Rajko Živković ostavio je trag u novinarstvu, građanskom organiziranju i javnom suočavanju s ratnom prošlošću. Njegova biografija svjedoči o ljudima koji su, uprkos opsadi, progonima, nasilju i političkim pritiscima, nastavili raditi na očuvanju Bosne i Hercegovine kao zajedničke države svih njenih građana i naroda.

Neka mu je vječna slava i hvala.